Bajka o kamenom cvetu II

                     

                         II

Davno pre mnogo, mnogo godina,
živeo je na zelenoj livadi
jedan divan, predivan kameni cvet.

Sigurno znate već tu bajku i zašto se
okamenio. Ako ne znate, onda slušajte.
Nekada kao mlad igrao se na svojoj
livadi i uživao...
Vetar mu je nežno milovao latice a
kiša mu je gasila žedj.
Bio je srećan. Srećan u sebi, srećan u drugima
I svima je želeo puninu sveta da pruži.

A onda,
neki grubi, drugačiji, sa drugim zakonima
njemu stranim
su naišli.
Živeli su od njegove dobrote i snage a
kamena studen potekla je njegovim žilama.
Uzaludna borba njegova.
Zakon zla učinio se jači.

I tako se njegova bujna lepota jednostavno
tiho i nečujno jedne noči skamenila.

Zastrašujući sjas njegovih mermernih latica
plašila je ljude. Bio je sam svoj spomenik.

Jednoga dana stvorila se tu. Bar tako kaže
priča stara. I tada kažu čudo se dogodilo.

Srce kameno je zaigralo
i
sve je za tren stalo ...
jer, zaljubio se kameni svet.
Opijen srećom
lebdeo je iznad zelene livade
i video sebe u prostoru.
I u trenu mu postade jasan sav poredak i smisao
postojanja.

Ali ova bajka nema uobičajeni
kraj.
Kao što se pojavila, tako je i nestala.
Ne, nije otišla kako ste sigurno već
pomislili, već jednostavno tiho umrla.

Keine Kommentare:

Kommentar veröffentlichen