Bajka o kamenom cvetu II
II
Davno pre mnogo, mnogo godina,
živeo je na zelenoj livadi
jedan divan, predivan kameni cvet.
Sigurno znate već tu bajku i zašto se
okamenio. Ako ne znate, onda slušajte.
Nekada kao mlad igrao se na svojoj
livadi i uživao...
Vetar mu je nežno milovao latice a
kiša mu je gasila žedj.
Bio je srećan. Srećan u sebi, srećan u drugima
I svima je želeo puninu sveta da pruži.
A onda,
neki grubi, drugačiji, sa drugim zakonima
njemu stranim
su naišli.
Živeli su od njegove dobrote i snage a
kamena studen potekla je njegovim žilama.
Uzaludna borba njegova.
Zakon zla učinio se jači.
I tako se njegova bujna lepota jednostavno
tiho i nečujno jedne noči skamenila.
Zastrašujući sjas njegovih mermernih latica
plašila je ljude. Bio je sam svoj spomenik.
Jednoga dana stvorila se tu. Bar tako kaže
priča stara. I tada kažu čudo se dogodilo.
Srce kameno je zaigralo
i
sve je za tren stalo ...
jer, zaljubio se kameni svet.
Opijen srećom
lebdeo je iznad zelene livade
i video sebe u prostoru.
I u trenu mu postade jasan sav poredak i smisao
postojanja.
Ali ova bajka nema uobičajeni
kraj.
Kao što se pojavila, tako je i nestala.
Ne, nije otišla kako ste sigurno već
pomislili, već jednostavno tiho umrla.
Abonnieren
Posts (Atom)
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen